Naša filozofija

Prilikom posjete Gvatemala City-u, mediji su upitali Sri Chinmoya da u jednoj rečenici opiše svoju filozofiju.

"Naša filozofija je prihvaćaje života, zbog preobrazbe života i zbog očitovanja Božje Svjetlosti ovdje na Zemlji, u Božji odabrani Čas, na Božji vlastiti Način."

Sri Chinmoy
3. siječnja 1998. Gvatemala City

Naš put

Slijedi govor koji je Sri Chinmoy dao opisujući svoj duhovni put.

Naš put je prvenstveno put srca, a ne put uma. To ne znači da mi kritiziramo put uma. Daleko od toga. Mi osjećamo da nas put srca brže vodi prema našem cilju. Pretpostavimo da želim otići u mjesto koje je udaljeno 500 km. Do odredišta mogu doći bilo da hodam ili letim. Nesumnjivo je da ću prije doći na odredište ako idem avionom. Slično tome, ako koristimo srce koje teži a ne sumnjičavi um, brže ćemo stići do svog cilja. Srce je sama ljubav. Um je vrlo često sama zbunjenost. Kada kažemo srce, mi mislimo duhovno srce koje je preplavljeno božanskom ljubavlju.

Srce je strašno važno jer je u njemu živo prisustvo duše. Istina je da svijest duše prožima čitavo tijelo, ali stvarni položaj duše je unutar srca. Duša ima sve: Mir, Svjetlost i Blaženstvo u beskrajnim količinama. Ove božanske osobine srca dobivamo izravno iz duše. A iz srca možemo ih dovesti do uma, do vitala i do tijela. Bog je krajnje jednostavan. Mi smo ti koji ga smatramo kompliciranim. Bog govori najjednostavnijim jezikom, samo što ga mi ne razumijemo. Potpuno smo gluhi. Gluhi smo već stoljećima. Jadan Bog, On neprestano i neumorno govori, a mi Ga nemamo vremena saslušati.

Naš put je put jednostavnosti. Dijete je jednostavno, ono voli svoju majku. Ne mora voljeti nikoga drugog, njegova majka je njegov svijet. Ono se potpuno predaje majci. Ako ga majka traži da nešto učini, ono sluša majku. Dijete je tako jednostavno da pokušava sve učiniti da bi zadovoljilo svoju majku, a u zadovoljenju majke, ono ispravno postupa i dostiže svoj najviši cilj.

U običnom životu, kada netko voli drugu osobu, tada većinu vremena provodi s tom osobom. Predaje toj osobi svoje dragocjeno vrijeme. Ako je to prava ljudska ljuba - ne božanska, već ljudska ljubav - tada se katkada predaje tuđim hirovima čak i kada su apsurdni. Predaje se jer je njih dvoje stvorilo unutarnju i vanjsku vezu pomoću snage njihove ljubavi. Ako netko, dakle, voli drugu osobu, spreman je za nju žrtvovati čak i svoju dragocjenu mudrost.

U duhovnom je životu potpuno drukčije. Božanska nas ljubav nikada ne veže. Čak suprotno, širi nas i oslobađa. Kada vidimo i osjetimo da se oslobađamo, iznutra osjećamo božansku dužnost da nešto učinimo za našeg unutarnjeg Pilota. Kako možemo ostati postrani od nekoga tko nam je sve dao, tko nam je donio poruku božanske Ljubavi i Samilosti? Je li moguće da mu zauzvrat nećemo ništa dati? Ako ostanemo u vanjskome svijetu, samo sve pokušavamo zgrabiti i imati, čak i ono što pripada drugima. Ali ako živimo u duši, pokušavamo unutarnjem Pilotu neprekidno davati sve što imamo i sve što jesmo. Božanska ljubav znači samodavanje.

Kako možemo izvesti Istinu iz njezine zatvorske čelije? Ponovno moram reći kroz ljubav. Ljubav prema kome. Ljubav prema Bogu. A tko je Bog? Bog je najprosvjetljeniji dio u nama. Bog nije ništa i nitko drugi. Ja imam glavu i dva stopala. Recimo da moja glava predstavlja najviše u meni, a da moja stopala predstavljaju najniže u meni, moje neznanje. Znam da su najviše i najniže oboje moji. Najniže mora ući u najviše tako da bi se preobrazilo, oslobodilo i ispunilo. Najviše mora ući u najniže da bi se otkrilo i očitovalo.

Na našemu putu osjećaj poistovjećenja je apsolutno nužan. Najviše mora osjećati svoje potpuno jedinstvo s najnižim. Najniže mora osjećati svoje potpuno jedinstvo s najvišim. Nije ni potrebno reći da najviše uvijek osjeća jedinstvo s najnižim. Najniže je to koje smatra krajnje teškim biti jedno s najvišim zbog svog straha, sumnje, ljubomore i tako dalje.

Koja vrsta obaveze je potrebna da bi se slijedio naš put? To nije obaveza koju imate u drugim duhovnim ili kulturnim organizacijama. U tim organizacijama će vas možda tražiti da plaćate članarinu. Ali ako ja od vas tražim da se obavežete, to nije članarina. Ja kažem da ako vidite nešto u meni, ako vidite ili osjećate Svjetlost u meni, te ako želite slijediti moj put, možete. Od vas se ne traži nikakav novac. Nećete mi trebati dati ni pet dolara, ni deset dolara, ni išta slično. Ne! Ovdje je u pitanju vaša vlastita težnja - koliko možete biti iskreni i redoviti u svome duhovnom životu. Ako niste iskreni nećete moći brzo trčati. Ali ako ste iskreni i posvećeni, trčat ćete vrlo brzo. Obaveza koju tražim na našemu putu je redovnost u meditaciji i težnji, iskreni unutarnji vapaj. Od svojih učenika ne tražim ništa drugo.

Naš put, put srca, je također i put prihvaćanja. Moramo prihvatiti svijet. Ako uđemo u pećinu na Himalajama ili sjednemo na planinski vrh i vapimo za svojim osobnim postignućima i zadovoljstvom, tada nećemo ništa učiniti za svijet. To će biti ovako: jest ću hranu do mile volje i pustit ću da moja braća ostanu nenahranjena i gladna. To nije dobro. Ako sam pravo ljudsko biće moram se pobrinuti da i moja braća jedu sa mnom. Bit ćemo stvarno zadovoljni samo ako jedemo zajedno.

Na našem putu prihvaćanja moramo znati da je Zemlja daleko od savršenstva. Ali kako ćemo usavršiti svijest Zemlje ako je ne prihvatimo? Ako nekoga nešto boli, moram ga izmasirati. Samo će tada nestati boli. Slično tome, ako je Zemlja nesavršena na nekome mjestu moram je dodirnuti svojom težnjom i brižnošću. Samo je tako mogu preobraziti. Sve dok svijest zemlje nije potpuno ostvarena, pokušat ću biti na Zemlji kako bih služio čovječanstvu sa svojom unutarnjom svijesti.

 -Sri Chinmoy